Vrt i uređenje okoliša 2. polovice XVII. stoljeća u Francuskoj i u Europi
Za vrijeme nastojanja kralja Luja XIV. da utvrdi svoj kraljevski autoritet, na mjesto ministra financija stupio je mladi Nicholas Fouquet. Kako je nekako stekao znatno bogatstvo, dao je izgraditi sebi poznatu rezidenciju i urediti okoliš Vaux-le-Vicomte. Gradnja je izvršena rekordno brzo. To je bilo djelo trojca: arhitekta Le Vau-a, krajobraznog arhitekta Le Notre-a i slikara Le Brun-a. Fouquet je na otvorenje pozvao 2000 posjetitelja koji su bili oduševljeni palačom i uređenim okolišem, a mladi kralj je bio zapanjen pogledom na palaču. Glamurozan dizajn je nadmašio sve njegove posjede i nije se mogao mjeriti s ničim u Europi. Versailles je u to doba bio gradić sa skromno uređenim parkom, okružen šumama i močvarama. Poruka otvorenja raskošne kreacije izgrađene rekordno brzo, od 1655. do 1661. bila je nedvojbena. Glasila je da najvišu poziciju u državi ima vlasnik ove rezidencije.
Dojam su prvenstveno ostavljali impresivno oblikovan vrt i uređen okoliš. Iako je kraljeva palača u Louvre-u bila bolja od Fouquetove, nije imala vrt i uređen okoliš koji je dao blještavilo Vaux-le-Vicomte-u. Tako je kralj dao uhititi Fouqueta tri tjedna nakon gozbe, optužujući ga za krađu iz državne blagajne. Suđenje je trajalo tri godine, a Fouquetu je oduzeto vlasništvo. Kralj ga je doživotno osudio na zatvor utvrdivši tako apsolutističku moć. Kako bi opravdao i uspostavio svoj suvereni društveni status, angažirao je isti trojac umjetnika da konstruira veću palaču i vrt od Vaux-le-Vicomte-a, u Versailles-u. Interesantno je da bez Fouqueta danas ne bi bilo Versailles-a, prekomjerne rezidencije koja je utvrdila uzorak za utjelovljenje najviše socijalne moći zapadne civilizacije tog doba. U ovom kontekstu, barokni vrt i uređenje okoliša su važniji od palače, a isto potvrđuje niz sličnih primjera diljem Europe.